utorak, 13.11.2007.
Imam puno promjena u zadnje vrijeme, možda bih o njima trebala pisati. Ali njih proživljavam sama, negdje u privatnosti, dok šećem Trnjanskom po povratku s posla. Ponekad mi te iste promjene zatitraju u vidu želučane kiseline, udružene sa crnim slutnjama imam li ja uopće ikakvog dara za psihologiju, i jesam li možda trebala odstudirati neki praktičniji zanat, tipa ekonomiju i svaki dan zatvarati posao za danas, skupa s vratima ureda, koje bi zaključavala svaki dan u 16 00. Ili malo ranije, ako je šef na službenom putu. Ovako kad sad zaključavam vrata, pravo razmišljanje tek počinje, a odgovori nikad nisu jednoznačni. Ponekad se i prevrćem pokušavajući zaspati, s mislima Kako ću sad ići u Split, kad imam samo 18 dana godišnjeg? I tako dok se navikavam na novu sebe, u više navrata sam htjela pisati neki dugi, analitični, throw-up post, koji bi nalikovao na najgore izbljuvke psihoanalitičnih sranja. Iako sam mislila da mi se ne da, prava je istina da nisam mogla smisliti prvu rečenicu. Pa sam odustala.
Eto, opisala sam sve promjene koje su mi se dogodile, iako nisam htjela. Uostalom, oni rijetki koji ovo čitaju, i tako za sve znaju. No - lijepo mi je današnje poslijepodne, o tome sam htjela pisati. Čitam knjigu Povijest ljubavi, koja zasad govori o ljubavi, samoći, daljini, otuđenosti, ljepoti i svemu što hoćete pomalo; malo je tužna, malo je smiješna, malo je sentimentalna; a kako su i ljubav i samoća skoro pa univerzalne pojave, stoga vrijede i za mene, pogađa me na nekim mjestima za koje sam mislila da razumiju samo moji najbolji prijatelji i poneki ljubavnik. Tako gutam knjigu dok je vani hladno, a ja sam pokrivena dekom i pijem toplu kavu, snijeg uopće ne nedostaje; zapravo ne bi se moglo reći da gutam knjigu, sa svakom stranicom pokušavam je čitati što polakše, da bi duže trajala. Kako sam jednom ustvrdila s M., to znači da je knjiga izvrsna. Vikend je bio lijep, čula sam se s dragim ljudima, a usto se veselim koncertu Tuxedomoona na koji idem večeras. Iz ove perspektive Zagreb čak izgleda kao mjestu na kojem bi se moglo nastaviti živjeti bez većih trauma. Nastojim zadržati ovaj moment, bar u raspoloženju, a kasnije i u sjećanju kad ga već ne znam dovoljno vješto opisati: osjećam se baš dobro, kao da sam se probudila iz okrepljujućeg sna, stvari su sjele na svoje mjesto i odjednom mi se ne žuga više – dobar osjećaj, zaista.
Za Tenu: na onom Mayer - Briggsu sam ispala entertainer :)
- 20:00 -
utorak, 04.09.2007.
Džanki
Ja stvarno nikako da naučim. Evo me već dva sata na netu, a kao išla sam provjeriti jel mi mentor odgovorio. Pa kad sam već tu, idem samo malo škicnuti do portala od Jutarnjeg. Pa nakon pročitanih 8 članaka, odlučih samo još provjerit jesu li neki od blogera koje čitam apdejtali štagod. Slutite da sam onda malo klikala po linkovlju sa strane blogova. Pravo slutite. Pa sam malo zirnula na Zamirnet, H-Alter, Forumhaer i Slobodnu Dalmaciju. Sad su mi već malo osušene leće od buljenja u kompjuter na kojem je otvoreno 5 prozora, a nijedan nije Word dokument s radnom verzijom diplomskog rada.
Dođe mi da poželim da mi T-Com isključi telefon.
- 00:43 -
petak, 31.08.2007.
Novi pogledi na rasizam
Pisanje diplomskog tradicionalno ubija volju punjenjem bloga, pa ću nakon višetjedne stanke samo nadopisati jean od najduhovitijih grafita koji sam ikad vidjela, a nalazi se u Vukovarskoj ulici u Splitu, tamo negdje oko broja 60.
MANJE CRNACA, MANJE RASIZMA.
Pozdrav do nekog inspiriranijeg datuma.
- 14:45 -
petak, 27.07.2007.
motovunska kronika
Ponovno Motovun film festival. Opet su nahrupile horde ljudi, a lokalno stanovništvo pokazuje dva dominantna obrasca ponašanja: ili zatvara duboko iza svojih škura ili nastoje zaraditi kad nas već moraju trpit - iznajmljujući sobe ili prodajom rakije, vina i suvenira. Skoro svi koji su tu imaju podočnjake, što zbog gledanja previše filmova, što zbog danoćnog virenja u čašicu (ili plastičnu bocu). A kad smo kod plastičnih boca, one su valjda lajtmotiv Festivala čim sunce malo padne. Samo što je u njima rjeđe sok ili voda, a češće ona tekućina koja se ne prodaje maloljetnicima. Piva je skupa pa se većina ne-elitnog posjetiteljstva odlučila na eksperimentiranje s domaćim vinima ili rakijama. Glavni kriteriji pri odabiru vina je boli li sutra od njega glava. A prehrambene navike motovunskih došljaka su vrlo jednostavne: dominiraju bijeli kruh, konzerve tune, mesni doručci, sir. Od svega toga probava pati, pa se jedan hrvatski proizvođač instant - juhica mudro dosjetio postaviti promotivni štand i okoštalim želucima pomoći prebroditi krizu. Hvala im. U svakom kafiću su najpopularniji wc-ovi, a redovi su ogormni, zato jer se u njima malo duže zadržava - što zbog održavanja dnevne higijene tuširanjem mokrim maramicama, što zbog, jelte, probavih razloga. Za one koji vole djevojke u ljetnim haljinama, ima materijala za promatranje, ipak je vruće, a znoj curi kad se jednom popneš iz podnožja na vrh brda. Taj Motovun, stvarno su ga mogli sagradit i malo niže. A filmovi? Stvarno, centralni dio Festivala, a uopće se nisam osvrnula na njih. I neću, radije ću napisati kako uvijek na MFF-u ima onih koji su došli radi nezavisne filmske produkcije, kao i onih koji se isključivo opijaju po kampu i ponekim unajmljenim sobama. I ne može im se zamjeriti, ni jednima ni drugima, jer MFF stvarno pruža i jedno i drugo. Ipak, moj je dojam kako je na Festivalu najviše onih koji su došli izvući najbolje i iz jednog i iz drugog dijela: i pogledati koji dobar film i isplesati se, i napiti se, i zbariti kojeg pripadnika omiljenog spola. Što je zapravo sama srž svih festivala, pa tako i motovunskog. Ako idete na koji, pripazite samo da nosite kondome ;)
I za kraj, evo mali vodič kako da na Festivalu budete što više cool i uklopljeni.
ZA MLADE TE URBANE KAMPERE:
1. nosite Starke ili Birkenstock šlapice. Dozvoljene su i marke puput Vans, Skechers i DC.
2. prišivke, palestinke, ziherice i ina supkultrna obilježja su svakako poželjna,
3. posjedujete li majicu s natpisom tipa Fuck Capitalism; Religion Is Stupid; Hate Bush; Don't Eat Meat i sl., svakako je odjenite - to odaje vaš, ovdje vrlo poželjan - liberalan, alternativan, antiglobalistički stav. Posebna napomena: majice s likom Che Guevare više nisu in, ali Tito još uvijek prolazi.
4. ako želite svom outfitu dati dozu individualnosti, nabacite na glavu slamnati šešir koji će zakloniti vaš pogled, a vama pružiti mističan izgled. nema veze ako je sunce već zašlo.
5. od frizura, nosi se čupavo, masno, sa šiškama koje se nemarno zabacuju u stranu; a tu su i evergreen dreadlocksi.
6. nosite uvijek sa sobom otvarač za pive i upaljač. Bar tristosedamdesetidevet puta dnevno nekome zastreba jedno od toga. Od ostalih pomagala dobrodošli su otvarač za konzerve i pirija (hrv. lijevak)
7. ako je vaše tijelo oku ugodno za pokazivanje, svakako se razodjenite: muškarci neka pokažu goli oznojeni torzo, a žene noge.
ZA PRIPADNIKE MOTOVUNSKE ELITE ( A TO SU FILMAŠI, ONI KOJI IMAJU PRESS - AKREDITACIJE, ILI JEDNOSTAVNO, POSREDSTVOM KOJEKAKVIH OKOLNOSTI SPAVAJU U HOTELU)
8.bit ćete najzapaženiji ako imate na sebi nešto od bijelog lana i neizostavno - slamnati šešit. To vas čini ležernim, a opet dotjeranim i podesnim za fotografiranje dosadnim novinarima.
9. neka je u vašoj ruci stalno prisutna čaša bijelog ili crnog vina, pri čemu je najbolje da je čaša staklena i orošena kapljicama.
10. ako vas tko pita za mišljenje, koristite izraze tipa "dekonstrukcija", "postmodernizam", "foucaltovski" i "baudrillardovski". Poželjno je i ubaciti izraze s engleskog govornog područja, te upotrijebiti bilokakve pop-reference.
11. hengajte s "običnima" čime dokazujete svoju skromnost.
Pozdrav iz Motovuna i dođite dogodine.
- 03:00 -
utorak, 03.07.2007.
Jučer sam pisala prvi svoj ispit na onom drugom fakultetu. Zašto je to važno? Zato što u mojim očima to baca posve novo svjetlo na pojam fakultetskih ispita. Naime, prije ispita – u onoj fazi dok ljudi panično po rukama vrte skripte i knjige ne bi li im se zakačio još jedan podatak koji ne znaju, a koji će sigurno biti u ispitu – je do mene sjela cura i izvadila skriptu, iskopiranu na 20% veličine, u obliku male knjige koja je podesna za prepisivanje na ispitu. Digla sam glavu s karakteristika Gutenbergove prve Biblije i malo se ogledala oko sebe – takve slične, mass production šalabahtere imali su gotovo svi. Ne šalim se, od 30ak ljudi koji su čekali na ispit, bar ih je 25 prebiralo po pocket-skriptama, nastojeći kričavim markerima označiti u kojem se dijelu nalaze počeci američkog novinarstva, a gdje je dođavola Gajev utjecaj na razvoj hrvatske pisane riječi. Da se razumijemo, imala sam i ja šalabahter. Na njemu sam zapisala sve francuske listove u vrijeme Francuske revolucije, što je po zapamtljivosti ekvivalent Guilfordovom modelu inteligencije (za neupućene, iako takvih nema budući da ova piskaranja čita samo T. – to je jedna, najblaže rečeno, duga i nepamtljiva besmislica). Također, ne poznajem osobu koja nije škicnula što je ovaj do nje napisao. I s te strane, nemam se pravo buniti protiv šalabahtera kao takvih. Ali ljudi moji – cijela smanjena skripta! To više nije light prepisivanje, povezano s nagonom za preživljavanje na ispitu i povećanjem ocjene. To je ozbiljna, ozbiljna stvar, koja implicira da je netko došao na ispit sa znanjem u kojem se dijelu nalazi koja informacija.
Na onom mom prvom fakultetu bilo je nekoliko ljudi, tzv. aktivnih prepisivača. Dotični bi preko ispita slali poruke nekome vani tko bi sjedio s literaturom. Ili su se služili onim oldschool metodama, tipa kuglica papira koja preleti pola sale. Pa tako 389 puta u toku jednog ispita. Ali mi smo se takvima rugali i ogovarali ih poslije ispita na ručku u menzi. Bili su manjina. Ono me što me ovoj situaciji naročito zgrozilo jest promijenjen odnos – ja koja sam ekčuali učila sam bila u manjini.
Na samom ispitu, profesorica je ulovila ukupno četiri osobe u njihovom prljavom naumu. Kad je uhvatila prvu curu, nisam odoljela svojoj zluradosti. Po glavi su mi kolale razne misli zbog kojih dobri kršćani idu na ispovjed, tipa ha ha, sad ćeš ti vidit Boga svoga. Ali ništa se nije dogodilo – oduzela joj je šalabahter, mala se ponizno nasmiješila uhvaćena s prstima u pekmezu i nastavila pisati svoj ispit. Tj, nije ga nastavila pisati, jer više nije imala izvore informacija. Isto je bilo i s ostalima.
Kad sam upisivala faks, sestra mi je rekla: postoji legenda da se u Zagrebu faksevi dijele na teške, srednje teške, lake i novinarstvo. Sjetila sam se toga dok sam učila nimalo konciznu povijest novinarstva i pitala se koji je to debil smislio. Sad mi je tek jasno. Cijeli faks možeš završiti na minijaturnim skriptama koje umetneš ispod papira. Ako te uhvati, nema srama – svi to rade. Modificiram onu legendu od prije: faksevi se dijele na teške, srednje teške i one na kojima sve ovisi o tebi. Ako želiš učiti i znati – izvoli. Ako želiš samo završiti i odazivati se na ime diplomirani novinar – izvoli. U kopirnici imaju rješenje svih tvojih muka. Samo bi onda bilo u redu da na kraju, umjesto prave, dobiješ diplomu iskopiranu na 20%.
- 13:56 -
ponedjeljak, 11.06.2007.
funkcije koje ima kompjuter, a nema stvarni život. a iste itekako fale za antistres življenje
UNDO - najvažniji razlog zašto je kompjuter pobijedio pisaću mašinu; najveća blagodat Worda; prva stvar koju naučiš pišući u Wordu - sve ostalo više-manje sjedne eksperimentiranjem, ali kad god zasereš - tu je čarobni štapić Undo. Potreba za istom funkcijom u realnom životu pokazala se nebrojeno puta, i sasvim sigurno ne samo meni. Ma baš da vidim toga koji nije bar sto puta blebnuo nešto glupo i osramotio se na javnom mjestu? Nekima ovdje, kojima je jezik tradicionalno brži od pameti, funkcija undo bi spasila život. Ili bar vezu.
CTRL-F - ogromna knjižurdača, a tebi treba baš ona jedna stranica (koja je sigurno negdje po sredini) na kojoj se spominje onaj neki lik, pa umjesto da listaš stranu po stranu, upreš u Ctrl+F i gle čuda - odmah se nađe. Da ne govorimo da bi bilo krasno da dotična tražilica, osim u velikim papirnatim knjigama postoji i u sobi/stanu, u situaciji kad, npr:
- netom prije odlaska na ispit ne možeš nać indeks. Naime, zašto: u potrazi za zametnutim indeksom obično sumanuto kopam po svim postojećim ladicama, tamo ispod neke hrpe papira viri nešto modro, ali se na kraju pokaže da je to cimeričin indeks, ili uopće nije indeks (nekad se pokaže da nije ni modro). Na kraju izađem bez indeksa, uzdajući se u dobru volju profesora, vlastite persuazivne sposobnosti iili pad na ispitu, i onda dođem na faks, a indeks mi donese kolegica koju sam zadužila da mi pokupi potpis.
Ili:
- izlazim na neki užasno važan dogovor (tipa, razgovor za posao), a od ključeva ni traga. Nakon što pretražim cijeli stan, uključujući i zamrzivač, jer čudni su putevi Gospodnji, nađem ih tamo gdje im je i mjesto. U vratima. (btw, kraj vrata nam stoji ona stvar kojoj ne znam ime, ali mogla bi se nazvati visilica za kljuceve. Prazna, naravno)
Poznajem osobu, a nesreća je što ista živi sa mnom, dakle lijepo smo se poklopile, koja ponekad zaduži druge ljude da paze gdje će ona ostavit ključeve (ili ih ne zaduži, pa kad oni nekim čudom ne prate gdje ih ona odloži, onda se naljuti na njih :)
CTRL-ALT-DELETE - ovo je zapravo radikalnija verzija Undo tipke, recimo u situacijama kad, osim što blebneš ili napraviš nešto krivo, usto poželiš i da te proguta zemlja sad na licu mjesta.
SAVE AS - pamćenje je jedna od stvari koje su mi u mozgu malo krivo naštimane (uz sposobnosti operiranja brojevima, znanja o tome koja je strana lijeva, a koja desna, i vožnje automobila). Kad treba nešto zapamtiti, onda koristim jedno od onih lukavstava zvanih mnemotehnike, ali se zna desit da zaboravim čak i mnemotehniku:). Više se puta u toku života desilo da mi ljudi prepričavaju neku anegdotu u kojoj sam ja sudjelovala, a ja je se sjećam tek kroz izmaglicu.;)
RECYCLE BIN - Hvala Microsoftu na Recycle Binu. Koš za smeće koji ne smrdi, ne treba ga iznositi vani za, najčešće mokre ručke. I čuva stvari koje baciš, a ne ko moja uncool obična bijela kanta za smeće koja nema neko magično duplo dno u kojem bi sačuvala sve što ja bacim, a postoji opcija da će mi to još jednom trebati. Samo što do trena kad mi dođe iz dupeta u glavu da mi ta stvar treba, dotična već bude kremirana na spalionici smeća.
Osim kompjuterskih funkcija koje tu vani, u običnom dosadnom svijetu ne postoje, bilo bi krasno da postoji i TELEPORTER. Ja naime, često kasnim, a ovako bi riješila problem vrlo elegantnom metodom. Da ne govorimo da bi teleporter smanjio gradske gužve, količinu ispušnih plinova u ozonu, a Amerikanci još uvijek ne bi trebali potpisati sporazum iz Kyota.
Možda jednom sve ovo postane stvarnost, a ovaj post se počne koristit u nekim budućnosnim školama kao povijesni dokaz kako su živjeli oni ljudi, potomci bliski majmunima, koji su imali dosadne i nesuradljive kante, oslanjali se na vlastiti mozak pri pamćenju i nisu se znali samostalno resetirati i pobjeći iz neugodne situacije:)
- 18:19 -
nedjelja, 03.06.2007.
Morbidni i srećom kratki post
Ako umrem na porodu, nek se dijete zove Edip.
Onda nema straha :)
- 16:51 -
petak, 01.06.2007.
Odrastamo.
Puklo me večeras. Odrastamo. Mi - moji prijatelji - svi odrastamo. Ne mislim reći, starimo i postajemo prašnjave olupine. Mislim: odrastamo, rastemo, napuštamo ulogu djeteta i studenta i postajemo odrasli. Obrazovani smo, pametni, probitačni, volimo osjećaj vlastitog znanja i kompetencije. Ispred nas su, ako svijet za nas bude išao relativno pravocrtno i bez većih turbulencija u vidu udaje za serijskog ubojicu ili naglog preobrata na frutarijanstvo, dobre budućnosti. Ako dozvolim tijeku misli da krene onom jeftinom (ali upotrebljivom) metaforikom ceste, onda izgleda kao da napuštamo puteljak kojim smo dosad kaskali, i polako ulazimo na širi i udobniji autoput. Kolikogod puteljak ili makadam nekad bio neudoban i nezgodan za hodanje, na njemu se uvijek moglo naći puno zanimljivih ljudi i što je važnije, nekoliko dragocjenih prijateljstava; podosta alkohola i spavanja u jarku sa strane s kojekakvim likovima (if you see what I mean); uostalom, cijelim je puteljkom, bar s moje točke gledišta, postojao onaj osjećaj da ne moramo biti do kraja odgovorni, jer kvragu, mladi smo.
...
Lani me isto to uhvatilo, tamo negdje nakon odslušanog zadnjeg predavanja i u tijeku bučnog tuluma kojim cijeli Filozofski obilježava kraj još jedne školske godine (kad su djeca mlađa, onda se zadnji dan škole demonstrativno kidaju knjige ispred škole, a kad malo si malo stariji - dotad si već ovladao nekim vještinama konstruktivnog izražavanja, pa se napiješ ko stoka). Uhvatila me lagana panika da se približava kraj mog «pravog» života, i da će sve odsad sve biti plaćanje računa, izbor zavjesa u dnevnom boravku i zvanje policije kad se djeca iz susjedstva u naletu alkoholnog delirija počnu derati ispod prozora. Naravno, strah je bio iracionalan, ali ja sam ga osjećala svom silinom u vidu bodljikave kuglice u prsima. I onda sam se odlučila na kompromis i rješenje koje mi se tada činilo sjajno – upisala sam novi faks.
...
Kažem, puklo me večeras. Spremam se za izlazak večeras, ispod tuša pjevam I Wanna Be Sedated, i sve je sjajno, slijedi još jedan tulum, opet veselje, i ljudi ljudi ljudi. Zove me Maša, cijelu večer čekam njen poziv i nadam se da će mi reći da je dobila dream job, posao novinara u Slobodnoj. I dobila je! Skupa skačemo na različitim krajevima države, obećamo si da ćemo nazdraviti večeras u čast budućnosti, poklopim slušalicu, još jednom se nasmiješim u sebi kako je sve dobro ispalo, i onda mi sine: opa, budućnost, ona koje sam se bojala, ona u kojoj prijatelji odlaze nazad u Split, a one koji su ostali u Zagrebu viđaš na njihovom radnom mjestu i to je to, ona budućnost koju možemo nazvati – vrijeme poslovnih uspjeha i uspona, da, ta budućnost koja nije samo «plaćanje računa i izbor zavjesa za dnevni boravak», ali sadrži riječi odgovornost, posao, plaća, settling down ( ne mogu se sjetiti kako se to kaže na hrvatskom trenutno, pogledala sam previše Gilmorica bez hrvatskih titlova zadnjih dana i mahom razmišljam na engleskom), e ta budućnost je tu. I to ne pred vratima (opet ja s jeftinim metaforama), nego u sobi. Da, i svjesna sam da je rečenica duga i nezgrapna, ali ovo je tok misli kakav je bio, kao su Vaše misli posložene u red jedna iza druge i čekaju da ih netko pozove. U jebote, stvarno odrastamo.
...
Dakle, drugi faks. Upisala sam ga, u nadi da će sve biti kao prije. Naravno da nije. Malo sam starija, društvo brucoša mi nije toliko zanimljivo kao kad sam ja bila brucoš (gle čuda), a ni predavanja me nisu baš nešto impresionirala. Iako to je faks koji me zbilja jako zanima i jedna od stvari kojima bih se htjela baviti jednog dana onako usput, za dušu i osjećaj vlastite samoaktualizacije. Ali let's face it (i ovo je moment iskrenosti koji nisam uspjela podijeliti ni s najbližim prijateljima, i ne znam zašto – možda jer ih ne viđam dovoljno) - upisala sam ga prvenstveno zato jer sam se bojala kako je to ne biti studentica.
I tako. Puklo me večeras. Nije sasvim crno, uopće nije i ovo nije racionalizacija. S jedne strane je sve uzbudljivo, novo, imaš prilika, svoje pare, negdje tu između nas trčkaraju i neki preslatki tek rođeni klinci, alkohola još uvijek ima – uostalom i ne moraš više piti najjeftinije vino. Ali s druge strane, ta odgovornost. Posao. Razgovori o poslu. Rutina. Osipanje društava. Manje vikend-bjegova doma. Manje izlazaka. Manje tenisica, više štikli.
A kad su mi govorili da je najljepše đačko doba, onda bi se zatvorila u sobu, kukala da imam bubuljice i da me nitko ne razumije. Sad tek kužim da su bili u pravu, ali mi nisu to znali dobro razjasniti.
- 22:23 -
nedjelja, 20.05.2007.
o duhovnoj obnovi, mobitelu i točkastoj suknji
Imam prastari mobitel, Nokiu neznamkoji broj, ali prastaru. Nema ekran u boji, nema polifone melodije, a kad su je pravili, valjda su kamera i mp3 na mobilnom aparatu bili znanstvena fantastika. I nemam je namjeru mijenjati nekim super-turbo-mega-sjajnim nabrijanim mobitelom. Iako još uvijek pamtim dan kad smo moja Maša i ja sjedile s izvjesnom M. na kavi kad me ista pitala, što se dogodilo s mojim pravim mobitelom, kad nosim taj :). No, da ne duljim, ponosna sam i volim svoj stari dobrodržeći mobitel. Jednom sam, u pohodu na divni, ali beskorisni Morning Glory - btw, ja sam jedno 3 godine taj dućan iz čistog neznanja zvala Morning Lory, kakav sad božji Jutarnji Kamion, to mi uopće nije na pamet palo - no, da se vratim na priču, dakle jednom sam kupila u šarenog Morning Glorija isto tako šarene svjetlucave naljepnice za mobitel, i provela cijelo popodne krojeći ih u masku za mobitel (sigurno sam imala pametnijeg, ali ne i zabavnijeg posla). Tu njegovu plastičnu operaciju pamtim kao njegove najljepše dane. Poslije su se naljepnice ogulile, i mislim da se tu negdje u upliće i ona epizoda kad sam u vidno alkoholiziranom stanju ostavila mobitel i posudici za sapun. Mobitelu i dragocjenim porukama sa sentimentalnom vrijednošću srećom nije bilo ništa, ali njegovim implantantima je.
Nadam se da se ovaj post neće pretvoriti u priču o mobitelu, jer nisam imala tu namjeru. To je samo uvod u u priču kako mi je drago što nisam Jackie, ona M. s početka priče, Vlatka Pokos ili bilokoja šminkerica iz susjedstva. Inspirirao me subotnji window shopping s Tenom. Izašle smo obe u nekim smiješnim, šarenim suknjicama, popile kavu, pojele sladoled (još uvijek mi nije jasno kako nisam uspjela pojesti cijeli sladoled) i onda malo gibale po Ilici, gledale izloge, komentirale cipele, ćaskale o dečkima i etc. To je ono što se što se u literaturi Klik usmjerenja naziva kokošje blebetanje. I odgovorno tvrdim da je kokošje blebetanje dobro za dušu i tijelo. Naime, tu na neko vrijeme zaboraviš tekuće brige (tipa diplomski, posljednji ispit za koji bi bilo stvarno zgodno da ga ovaj put ne padneš, plaćanje računa, pospremanje stana etc.), a onda i sve one druge stvari koje ti kontaminiraju opće blagostanje (tipa zlostavljane žene, zlostavljani na poslu, djeca s disfunkcionalnim obiteljima čija je simptomatika na problemima u učenju i slično). Sve to staviš na policu, šetaš po dućanima (i to bez razmišljanja kako uopće nemaš love za kupovinu svega što ti sviđa, a ni volje za isprobavanjem, zapravo), klepećeš o ljubavnom životu neke tamo T.B. koju si upoznala u wcu na koncertu, i zamišljaš kako bi bilo da kupiš one posve nepotrebne štikle na pruge. Nekome za duhovnu obnovu treba wellness centar, nekome guru, nekome crkva, a meni treba jedna brbljava benigna prijateljica, doza šećera i lijepo vrijeme za šetnju po glavnoj ulici.
No, još uvijek nisam razjasnila zašto mi je drago što nisam Šminkerica. Daleko od toga da se ja ne volim sredit. Daleko od toga da ja ne volim lijepe cipele, skupe torbe i trendi haljinice. Volim, ali baš zato jer mi to nije dužnost. Kad se spremam na faks, ili na neku od svojih volonterskih dužnosti, zapravo mi je svejedno što nosim. Neka ne smrdi i neka nema neku jako vidljivu mrlju. Neka mi je toplo i udobno. Neka me ne žulja. Neka nije prekratko jer onda ne mogu sjedit kako hoću. Neka me ne bole noge nakon nošenja toga i toga. Neka se mogu napit i ostavit mobitel u posudici za sapun bez ozbiljnijih posljedica. Eto, zato mene subotnje kokošje blebetanje veseli. Jer mi nije dužnost i briga, jer se ne moram i ne želim opterećivati time u radne dane. Izgledati dobro nije moj zadatak, nego veselje. I tu bi se lijepo uklopila ona priča o ekstrinzičnoj i intrinzičnoj motivaciji, ali ja vam je sad neću ispričati. Možda jednom na subotnjoj kavi kad opet budem nosila svoju točkastu suknju iz kućne radinosti :)
- 16:36 -
